„Oduvijek slikam. Moj san i jedini smisao života je da živim od svoje umjetnosti. Ponekad se bojim da ne odustanem…“ Mario Romoda
U SNOVIMA, NA JAVI I IZMEĐU
pripremila: Antonija Škrtić, muzejska savjetnica
Mario Romoda slikar je mlađe generacije koji se karlovačkoj likovnoj publici predstavlja po prvi put svojom dvadesetom samostalnom izložbom pod naslovom Dreamscape I. Na izložbi se predstavlja odabranim radovima koje je već izlagao na ranijim izložbama, ali i novonastalim radovima kojima zaokružuje i otvara nove teme i cikluse. Njegovo je slikarstvo figuralno, a uronjeno je u nadrealnu, snovitu, od stvarnosti pomaknutu atmosferu. Slikama pripovijeda napete i zagonetne priče, a inspiraciju pronalazi u obiteljskim fotografijama iz djetinjstva, glazbi, glazbenim spotovima, filmovima strave i užasa, znanstvene i povijesne fantastike, TV serijama, računalnim igrama i slikarstvu. Birajući ishodišta, prerađuje njihove ideje i posvaja ih, čime radi na sebi, istražuje i otkriva svoje mnogostruko ja. Slikarstvo je studirao na zagrebačkoj akademiji pod mentorstvom profesora Duje Jurića i Zoltana Novaka što je ostavilo plodonosni trag u formiranju postavki Romodine poetike.
Najstarija slika na izložbi Family Heroes (2015.) naslikana je prije deset godina i dio je ciklusa predstavljenog na jednoj od Romodinih prvih samostalnih izložbi Nightwatchers u Galeriji Greta u Zagrebu. Obiteljska fotografija iz osamdesetih godina 20. stoljeća polazište je ovoga grupnog portreta u kojemu su lica portretiranih zamijenjena pojednostavljenim animalnim maskama koje podsjećaju na maske superheroja iz stripova i filmova poput Batmana i Catwoman. U domaći prostor dnevnog boravka spušteno je zviježđe i druga nebeska tijela. Prikazana obitelj stavlja se u nadrealni kontekst koji je moguće shvatiti dvojako; kao hommage primarnim obiteljskim povezanostima koje traju vječno, ali i kao egzistencijalna zapitanost nad sudbinom ove herojske obitelji – jesu li joj zvijezde naklonjene i što je za nju u zvijezdama zapisano. Mučno iskustvo ratnog i prognaničkog djetinjstva odjekuje i u slici Game Over (2020.) posvećenoj umjetnikovu ocu. Desetak članova seoskog nogometnog kluba gestikulirajući komentira završenu utakmicu i ne obazirući se na veliko sunce boje krvi koje se spušta iza krovova kuća. Figure su izvedene monokromatski u nijansama sive, a okoliš bojom slavonskog tla i plavo-sive magle i dima. Spomenutim slikama sjećanja na vrijeme straha pridružuje se slika Watcher (2022.), fantastična scena u kojoj figura maskiranog promatrača-svjedoka lebdi među tamnim vertikalnim deblima hladne šume i iz čije glave blješti svjetlost koja obasjava krošnje i kovitla zrak. Slikom No Fear (2022.) umjetnik se obračunava s opasnostima koje je donio strah od kontaminacije virusom i upravljanje epidemijom. Figura u zaštitnom svjetlosmeđem odijelu sjedi rukama oslonjenim na koljena izolirana u tamnom prostoru. Iz gornjeg lijevog ugla teče plavo-zeleni mlaz koji kroz otvor na zaštitnoj kacigi ispire i iscjeljuje figuru. Na Romodinim ranijim slikama prisutno je suzdržano, ali simbolički nabijeno korištenje boja, to je vidljivo i na slici Vacation (2022.) izvedenoj gotovo monokromatski u tonovima hladne plave boje koja pruža uvid u neki davno i zauvijek završen trenutak, kao i osjećaj da je prošla stvarnost izmaknuta iz postojanja te da je od nje u sadašnjosti ostala samo praznina. Gorko-slatki diptih In One Direction, Please (2021.) duhovita je scena nadahnuta mogućnošću koju pruža svijet popularnog TV serijala Zvjezdane staze. Mogućnost teleportacije i posljedično njoj hrabrog putovanja tamo gdje još nitko nije bio ujedno je i komentar stvarnog života. Niz ranijih slika predstavljenih na ovoj izložbi završava s dva autoportreta u kojima se umjetnik bavi deformacijom vlastitog lica naglašenim kontrastnim osvjetljenjem (2017.) i neobičnim očištem (2021.). Autoportretima umjetnik propituje vlastiti identitet. Iako sadrže snažnu osobnost i zadržavaju karakterističnu fizičku prepoznatljivost, sasvim sigurno ne bi mogli poslužiti kao jedinstveni biometrijski podatci za autentifikaciju i sigurnost. Ovi portreti nameću suvremenom digitaliziranom društvu subverzivnu i angažiranu misao, misao da je čovjek ipak nešto više od biometrijskih podataka.
Niz slika nastao tijekom 2023. i 2024. godine izlagan je u okviru triju izdanja izložbe Portal i dvaju izdanja izložbe Death Must Die. I u ovim se slikama osjeća duhovna poveznica sa slikarstvom magičnog realizma i nadrealizma 20. stoljeća. Srodnost se osjeća u tjeskobnoj atmosferi i osjećaju otuđenosti, samoće. Ovome se priključuje i motiv „slike u slici“ koji se u Romodinoj slikarskoj inačici preobličio u male ili velike ekrane i portale koji spajaju svjetove: stvarne, zbiljske svjetove s onima iz snova, nadrealnima ili virtualnima. Često se služi i tekstom u slici koji je uvijek, kao i naslovi svih slika, na engleskom jeziku, čime briše nacionalnu prepoznatljivost svojega opusa. To nije slučajno, u suvremenoj globalnoj komunikaciji engleski jezik ima ulogu lingue france, a ovdje je značajan zbog Romodine svijesti o mogućnostima digitalne, mrežne komunikacije vlastitog slikarstva, ali i općenito zbog prevladavajućeg utjecaja svih oblika popularne kulture zapada na njegov rad i doživljaj svijeta. Tekst na slici Fuck Off (2024.) ispisan je kao svjetleća reklama na krovu objekta s velikim prozorima i dvokrilnim plavim vratima smještenog na svojevrsnom raskružju. Objekt svijetli svojim toplim bojama u sivo-plavoj noći, a ispred njega je monokromna figura, gotovo silueta, uspravljena muškarca čiji je pogled usmjeren prema gore, u iščekivanju. Na nebu, gore lijevo, naslikan je leteći tanjur. Poruka slike je jasna, ulaz zatvoren – djelatnik se (sanjareći) nada skorom odlasku. Objekt na slici You Will Never Walk Alone (2023.) također je jednostavan i sjajan, a iza njega se uzdižu tamne krošnje šumskih stabala izvedene slobodnim slikarskim rukopisom i noćno nebo posuto zvijezdama. Pravokutni izlozi objekta izvedeni su plohama umirujućeg ritma te suptilnih boja i tonova. Poput slike u slici prizivaju američko slikarstvo apstraktnog ekspresionizma tj. slikarstvo obojenog polja, a prikazani objekti s neonskim natpisima pop-artističku slikarsku školu Zapadne obale. Slikom je dočarana utješna i ohrabrujuća poruka popularne pjesme: “Walk on, walk on, with hope in your heart / And you'll never walk alone”. Na slici Summer Moved On (2024.), Romoda se poslužio atmosferom glazbenog spota ljubavne pjesme norveškog pop-sastava A-HA iz 2000. godine i osobne osjećaje dočarao scenom u drive-in ljetnom kinu. Gledatelji-promatrači izašli su iz automobila čiji narančasti farovi osvjetljavaju središnji prostor slike. Figure i automobili usmjereni su dijagonalno (konvergiraju) prema horizontalno položenom pravokutnom platnu s vizualno natuknutim pornografskim sadržajem. Kombiniranje svjetlećeg ekrana i tamne okoline prisutno je i na slici Nemo (2024.) na kojoj je figura u ležećem položaju s cigaretom u ustima okrenuta od ekrana dok se dim cigarete penje do TV ekrana koji prikazuje sekvencu spektakularnog pobjedničkog nastupa na natjecanju Eurosong 2024.
Pravokutnik, poput portala tj. vrata ili otvora koji vodi u neki drugi svijet, čest je motiv na Romodinim slikama. U slici Oblivion (2024.) nadahnutoj istoimenom računalnom igrom, ali i stvarnom životnom situacijom slikara, umjetnikov se lik pojavljuje kao igrač koji je izgubio živote i beživotno leži u bočnom položaju u naizgled tamnom urbanom ambijentu zagrebačke ulice, nadomak ulaza u drugi, (bolji) svjetliji svijet. Zanimljiva je i slika Night Air and High Mountains (2023.), pejzaž koji dočarava teškoće sa spavanjem tj. nesanicu koja u percepciju unosi grešku, zastoj. Prikaz noći s punim Mjesecom u pravokutnom kadru smješten je u ispražnjeni i suhi planinski pejzaž; slika time postaje usložnjeni prikaz vremenskog diskontinuiteta i pruža nadrealno iskustvo vremena, a posljedično i prostora. Vizualno razglobljavanje prostora prisutno je i u slici Upside Down (2023.) u kojoj Romoda ukida gravitacijsku silu na koju smo navikli u figuralnoj slici i stvara začuđujuću i nemoguću kompoziciju s preokrenutim i nelogičnim postavom bazena (pravokutnika) s naglavce okrenutom figurom koja lebdi / pluta vertikalno u nestvarnom plavom vodenom ambijentu.
Na nekima od navedenih slika Romoda se u većoj ili manjoj mjeri poslužio na šarenom svjetlu nevidljivim i vidljivim fluorescentnim akrilnim bojama koje elementima prizora kao što su slova, objekti, ekran televizora, žar cigarete, portal zaborava i dr. pružaju vrlo živ i nabijen energijski sadržaj (ne)vidljiv na dnevnom svjetlu, ali i snažno pobuđen u prilici osvjetljenja crnim svjetlom.
Na recentnim slikama nastalima ove godine vidljiv je nastavak razrade već navedenih tema uz naglašeni interes za boju i gestualnost što je posebno izraženo u slikama Always the Sun i The Storm u kojima je postavio romantičarsku Rückenfiguru tj. obrnutu figuru ispred koloristički raskošnog pejzaža. Slika Golden Sun varijacija je ove teme, leđima okrenut pojedinac-demijurg u sjajnoj i dinamičnoj sceni ne sanjari, već aktivno stvara novi svijet slobode u kojemu ekrani masovnih medija i kontrola uma koju nameću postaju beznačajni. U Nocturne, slikajući vlastiti lik kako sjedi u velikoj kadi, Romoda ispituje kontrast svjetla i sjene te plavim, lila i zelenim partijama koloristički uravnotežuje i smiruje prizor. Suvereno vladanje paletom vidljivo je i na slici Somewhere, There are Two of Us komponiranoj u zlatnom rezu. Dva su dijela slike: lijevi, morski pejzaž s punim Mjesecom, simbolom vremena koje prolazi, i Venerom, utjelovljenjem ljubavi, čije je carstvo smirenost srca što se naziva srećom[1] i desni, upotpunjen siluetama koje sjede za stolom uz vino u osvijetljenom interijeru kuće na obali. Oba dijela izravno i neizravno evociraju suptilnu priču o ljubavi i prolaznosti. Slike Dreamscape I, Memories i Blue Dream sliče zaustavljenoj filmskoj montažnoj sponi pretapanja kojom se sugerira protok vremenskog razmaka između dvaju prizora. Pretapajući prizori na slikama Dreamscape I i Memories složeni su i doslovniji u naraciji, dok Blue Dream, kako mu i ime govori, osjećaj melankolije i tuge komunicira bojom. Filmska referenca na Hitchcockov psihloški triler Vrtoglavicu prisutna je u slici Red Eye koja u crvenom koloritu pred gledatelja donosi jedno veliko oko kojemu se u šarenici reflektira zagonetni lik dok ispred njega u crvenom „stjenovitom“ ambijentu stoji muška figura nesvjesna blizine ogromnog oka koje ga promatra. Po približenosti motiva ovoj se slici pridružuju i fantastična slika okrunjene mrtve glave The Fall (2023.) u sivo-plavom koloritu, slobodnim potezom i vještim sugestivnim koloritom izvedena slika The Astronaut s na kojoj je lik svemirskog putnika ujedno i pušač (?!), te slika Lucy, u kojoj se Romoda prisjeća akademskog slikarstva 19. stoljeća i reinterpretira pogled Cabanelova Palog anđela. Forgotten Dream jedna je od najnovijih Romodinih slika. Po riječima slikara vizualizirala je umjetnikovu djetinju noćnu moru da mu dinosaur napada dom. Mora se, kako to često s morama biva, ponavljala, a njezino je oslikavanje za slikara način da je se sjeti, izvuče iz sjećanja, racionalizira i sa svim ostalim fragmentima sjećanja prihvati kao dio svoga odrastanja.
U budućim radovima, za očekivati je da će i u njima ostati dosljedan istraživanjima osobnih doživljaja u prošlosti i sadašnjosti te ih uvjerljivom slikarskom vještinom pretakati u zanimljivo i komunikativno, eklektično slikarstvo premreženo umjetnikovim iskustvom i senzibilitetom usklađenim izvorištima i širom otvoreno raznim interpretacijama. Za poželjeti je na kraju da ovoga mladog umjetnika na putu izgradnje osobne poetike i dalje prati jaka i bezuvjetna usredotočenost na ostvarenje sna koji sanja oduvijek.
Izložba se u Galeriji Vjekoslav Karas može razgledati do 22. veljače 2026. godine
Više o otvorenju izložbe pogledajte u fotogaleriji koju je snimio Denis Stošić
[1] Rječnik simbola : mitovi, snovi, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi / Jean Chevalier, Alain Gheerbrant ; [crteži Bernard Gandet ; preveli Danijel Bučan ... et al.], str. 811.
