Godina XIV., broj 12, 2015.
Dragi čitatelju,
ovim brojem „Glasa“ htjeli smo skrenuti pažnju na ulogu stručnih i upravnih vijeća u razvojnoj politici muzeja, i na nepovoljan položaj struke, što je ozakonjeno i novim Zakonom o muzejima. Naime, začudno je kako je donošenje novog Zakona o muzejima, na posljednjoj sjednici Sabora prije raspuštanja, prošlo gotovo neprimijećeno, jer je prijedlog njegova nacrta podigao na noge muzejsku zajednicu i doveo do potpisivanja peticije više od 400 stručnjaka.
Novi Zakon oduzima upravnom vijeću (po novom muzejskom vijeću) pravo upravljanja muzejom i pretvara ga u nadzorno tijelo. Sve upravljačke ovlasti ovog hibridnog tijela prenose se na ravnatelja, koji sada utjelovljuje i upravljačke i izvršne ovlasti. Mijenja se i sastav članova po načelu zastupanja s 2+1/3+2 na 3+1+1/5+1+1, pri čemu većinu članova predlaže osnivač „iz redova istaknutih kulturnih, javnih i znanstvenih djelatnika“, jednog predlaže stručno vijeće i jednog drugi zaposlenici muzeja. Praksa je pokazala da pod egidom „javnih djelatnika“ u vijeće nerijetko ulaze nekompetentni stranački vojnici koji često ni nemaju osnovne predodžbe o radu muzeja, pa niti ne mogu procijeniti je li stručni program nekog muzeja kvalitetan. (Kvalitetniji sastav i rad vijeća možda bi bio moguć ukoliko njihovi članovi ne bi primali naknadu!) Alibi osnivaču da ne mora zadovoljiti uvjet „istaknutih kulturnih, javnih i znanstvenih djelatnika“ daje novi Zakon izborom muzejskog predstavnika koji ni sam ne spada u tu kategoriju odabirom između drugih zaposlenika muzeja (iz administrativne, tehničke ili druge službe).
A stručno vijeće? Stručno vijeće je novim zakonom svedeno na tijelo koje „predlaže, razmatra i daje mišljenja“, a više (je li ikad?) ne odlučuje o stručnim pitanjima. Tako je sada konačno i ozakonjeno da sastanci stručnog vijeća prestaju biti točke susreta i dijaloga, konstruktivnih diskusija i kritika u svrhu unaprjeđenja vlastite struke i vlastitog muzeja.
Iako je zadovoljstvo kolega iz muzejske zajednice ovom temom bilo veliko, u srazu s realnošću vlastitog muzejskog djelovanja većina njih je odustala od javnog iznošenja mišljenja, što ukazuje na poraznu činjenicu da dijalog i suradnja nestaju iz muzejske prakse. Mogućnosti za otvoreno suprotstavljanje različitih mišljenja su sve manje, a rezignacija i strah su se uvukli i u muzejske redove. Taceo, ergo sum.
Urednice