Stalni postav

Stalni postav Gradskog muzeja smješten je na prvom katu, u hodniku i u sedam soba, a istkan je od izložaka čiji vremenski raspon seže od najstarijih geoloških razdoblja do naših dana. Svakoj prostoriji pripada jedan posebni kronološko-tematski sklop, a najavljuje se i onaj koji slijedi u idućoj prostoriji.

Nakon što u hodniku upoznamo prirodne osobitosti našeg kraja, kao što su mineralni sastav, fosilizirani stanovnici Panonskog mora i kosti sisavaca iz ledenog doba, počinje putovanje u prapovijest.

Selo Lasinja nadomak Karlovca ima eponimski značaj za čitavu jednu kulturu bakrenog doba. Postav obuhvaća mnoštvo pećinskih nalaza, što ne čudi s obzirom na brojnost špilja na ovom području, no neki su ipak prava rijetkost, npr. rimska nekropola u Bubijevoj jami. Posebna slava u arheološkom svijetu pripada svetištu iz prapovijesnog željeznog doba, Turskoj Kosi nedaleko od Topuskog. Otud dolazi najbogatija (više od 500 komada) zbirka zavjetnih glinenih figurica, većinom konja s jahačima, u Hrvatskoj.

 

Nacionalnom, pa i europskom kanonu pripada izgradnja vojnog sustava na granici dvaju carstava, pri čemu je renesansna šesterokraka Karlovačka zvijezda (1579.) prvijenac novogradnje svojeg tipa.

Karlovac je itekako važan za razvoj suvremenog hrvatskog identiteta. Bogati trgovački grad bio je mjesto kulturnog stvaralaštva, pogotovo za tzv. „prvake” preporodnog doba u 19. stoljeću. Preko njihovih ostvarenja ili osobnih predmeta upoznajemo slikara Vjekoslava Karasa, književnika Ivana Mažuranića, istraživače braću Seljan te mnoge druge „pokretače radnje” zbog kojih se današnji Karlovac diči „prvim hrvatskim pjevačkim društvom”, svojom čitaonicom, tiskarom, objavljivanjem političkih, ekonomskih i književnih antologijskih naslova. Najslavniji maturant Karlovačke gimnazije bio je, naravno, izumitelj i znanstvenik Nikola Tesla (1873.).

 

Upoznajemo način života karlovačkih građana čiji je imaginarni salon namješten i malim remek-djelima kao što je namještaj Johanna Krafta. Saznajemo i o svagdašnjici karlovačkih obrtnika, odnosno cehova koji su činili okosnicu gospodarskog kao i društvenog života te svojim kućama davali karakter karlovačkim ulicama. Karlovčani su se spremno odazivali i kavanskom druženju i novim sportovima, ali i zovu neistraženih predjela Afrike i Južne Amerike: izdavajamo putopis, to jest, ilustrirani rukopis Jakova Šašela.

I, naposljetku, upoznajemo seoski život i etnografsku baštinu koja je uvijek „nadomak ruke” Karlovcu, ne samo u obližnjim selima već i na njegovim ulicama i trgovištima. Selo dugo nije odustalo od svojih običaja i svojeg smisla za lijepo, a na rukotvorstvo se uvelike oslanjalo sve do industrijalizacije u 20. stoljeću.