Iz predgovora kataloga 9. hrvatskog trijenala akvarela:
"Bez obzira na umjetničke trendove i promjene paradigmi vizualnog izražavanja, malo umjetnika inače posvećenih dvodimenzionalnim likovnim tehnikama može odoljeti akvarelu, koji uostalom potječe još iz starog Egipta. Ta iznimno zahtjevna tehnika slikanja vodenim bojama ne podnosi improvizaciju - iako se optimalno ostvaruje u iznimno kratkom vremenskom trenutku - i zahtijeva pažljivu pripremu koja podrazumijeva predložak / skicu ili koncept rada. Desetljećima traju debate smije li se ispod i preko akvarelnog sloja vidjeti skicozni crtež predloška kompozicije grafitnom olovkom, no velika ga većina najboljih majstora akvarelista izbjegava poput čvrstog nepisana pravila. Kada se u jednom trenutku započne raditi cjelina motiva, radi brzog sušenja vodenih boja vidjet ćemo svaku grešku ili krivi potez na papiru; nepotrebna zatamnjenja razrijeđenih polutonova boje kojima je autor pokušao nešto sakriti i korigirati, a posebice suvišne kapljice boje koje se nisu smjele naći na određenom mjestu unutar kadra motiva.
Čak i kada umjetnik koristi kvalitetan papir i kasnije britvom pokuša sastrugati izdajničku kapljicu boje, velika je vjerojatnost kako će trag nesavršenosti zauvijek ostati na papiru. Akvarel je zapravo vrlo okrutna likovna tehnika jer nas umjetnik mora uvjeriti kako su gušća mjesta razmaza i premaza boje namjerne žarišne točke, a ne pokušaj korekcije nečega što se nije moglo savladati u danom momentu, iako neki umjetnici slikaju akvarelom postepeno, u slojevima, upravo kako bi mogli maksimalno kontrolirati efekte razlijevanja i sušenja boja. Teoretičarka umjetnosti Jadranka Damjanov smatra kako se idealan akvarel iz svojih tamnijih uporišta ili žarišta „ravnomjerno razilazi kroz sve tanje, prozirnije namaze do bijele podloge, koja je maksimalno aktivirana kao glavna ‘boja’“.
Usprkos svim tim tricama i kučinama akvarelne discipline, i ove je godine na raspisani natječaj za 9. hrvatski trijenale akvarela prispjelo vrlo mnogo radova, koji se već tradicionalno dijele u dvije skupine: oni akademskih, vrlo afirmiranih umjetnika te radovi samoukih umjetnika i autora koji su se obrazovali u privatnim klasama, tečajevima, seminarima i radionicama, čija je posvećenost tehnici akvarela mnogo puta žirije sastavljene od različitih članova među kolegama znala iznenaditi i zadiviti svojom kvalitetom. S obzirom da nas zanimaju isključivo tehnička kompetencija i umjetnička razina kvalitete akvarela, već dugo vrijedi postignuti konsenzus od strane organizatora i svih dosadašnjih Odbora za izbor djela da se ne radi distinkcija među autorima i umjetnicima u tom smislu jer talent ponekad ne podrazumijeva diplomu akademije, jednako kao što cehovski pečat ne znači da je pred nama izniman umjetnik. Svi se sjećamo situacija u kojima su tobožnji likovni amateri tehničkim i metijerskim dosegom znali posramiti neke vrlo afirmirane akademske umjetnike - pa i profesore - koji su smatrali kako se na „tamo nekom trijenalu“ mogu slobodno „prošvercati“ svojim autoritetom, a njihov prinos tradiciji akvarela bio je shvaćen tek kao konceptualno-zafrkantski čin u kojemu se koriste papir i vodene boje. I to je bilo to.
Ranijih smo godina, dakle, na prijašnjim trijenalima akvarela doživljavali određeni anti-fenomen, gdje su se neki vrlo afirmirani umjetnici prijavljivali s tehnički lošim radovima ili radovima koji nisu poštovali propozicije akvarelnog medija, kao da je dovoljno njihovo ime za prolaz. Sa zadovoljstvom primjećujem kako ove godine pri žiriranju nismo imali takve situacije, što bi moglo značiti da su pojedini umjetnici poruku ozbiljno shvatili: ako nemate vremena i volje za alkemiju akvarela, molimo da ne sudjelujete. Neki su umjetnici, rekli bismo opravdano, izostali, čija se motivacija i naboj za stvaranjem sasvim razumljivo povukla ili utišao u zadnje dvije potresno-pandemijske godine. Jer dok se neki umjetnici protiv težine ovog svijeta bore vehementnim i kontinuiranim stvaranjem, drugima u vremenima krize kist i pero šute, i to je sasvim legitimno.
Kao što usprkos svemu oko nas motiviranost za sudjelovanje na trijenalima akvarela iskazuje solidan broj sve mlađih umjetnika - od kojih su neki još studenti likovnih Akademija - tako svaki Trijenale ima svoju kompaktnu grupu doajena koji tvore važnu jezgru kontinuiteta, i koji su mahom vezani uz motive kontinentalnog i vodenog pejzaža, u pravilu figurativnog izričaja ili blage redukcije motiva prema apstraktnijem polu, u konačnici gestualne, lirske ili kolorističke apstrakcije. Taj krug umjetnika koji je vezan uz karlovački ili slavonskobrodski pejzaž pomalo se mijenja novim imenima, ali neka poznata imena još prate Trijenale: Branimir Pešut (SB), Ivan Katić (SB), Krunoslav Vuković (KA), Josip Šimić (SB), Ana Kelin (KA), Alenka Tominac (KA), Nikolina Bakale Opat (KA), Milorad Rupčić (KA), Zvonko Petanović (SB), Alfred Freddy Krupa (KA), Zlatko Kozina (SB - Osijek), Ivan Škrtić (KA), Dominik Baričević (SB), Boris Kordić (KA) i Biserka Lovnički (KA). Ne smijemo prešutjeti niti sudjelovanje umjetnika s riječkog / kvarnerskog i dubrovačkog područja, koji iz Trijenala u Trijenale sudjeluju u sve zamjetnijem broju, u rasponu od lirske apstrakcije i tradicije kaligrafije do hiperrealističkih prizora.
Ove je godine Trijenale obilježen snažnim prodorom mlađih i mladih imena, od kojih mnogi sudjeluju po prvi puta, što ovoj manifestaciji daje vrlo potrebnu kreativnu svježinu pa smatramo kako sve uključene autore vrijedi navesti, tim više što su i njihovi radovi tehnički i idejno zanimljiva rješenja oko kojih se žiri nije mučio ili vagao „za prolaz“: Maja Bachler, Mirela Blažević, Monika Meglić, Tomislav Šilipetar, Antonia Magdić, Nikolina Žabčić, Petra Šabić, Tea Nucak, Bartol Galović, Mateja Rusak, Ena Antunović, Matea Škrtić, Lucija Šubić, Lora Elezović, Marija Tomaz, Andrej Tomić, Paolo Patrick Hrga, Marta Katavić, Bruno Bulaja, Rebecca –uran - Šilnéas, Lea Čeč, Gabrijela Perak, Mia Matijević Akrap, Petra Kovačić i Josip Švaljek.
Kako se generacije umjetnika osjetno smjenjuju u odnosu na, primjerice, 7. hrvatski trijenale akvarela iz 2016. godine, dakle, razdoblje pred šest godina, neka su poznata i razvikana umjetnička imena izostala - što zbog neizbježnog kronološkog elementa, što zbog pomanjkanja motivacije uz život s koronom. No, za razliku od zagrebačkog Salona primijenjene umjetnosti i dizajna iz 2020. godine, gdje je statistički značajan broj radova imao za temu ili podtemu život s pandemijom ili čak potresima, na ovogodišnjem su Trijenalu akvarela ti motivi izostali. Rekla bih, onako odokativno i intuitivno, da je i umjetnicima u 2022. godini zaista dosta te tematike koja nam uspješno zagorčava život već pune dvije godine, i da su se odlučili ponovno posvetiti svojim unutrašnjim svjetovima, inače karakterističnim motivima radova i vratiti se na već utabane ili intrigantne motive koji čine prepoznatljivi horizont njihova djela.
Jedini rad koji se izričito bavi motivom pandemije jest dnevni i noćni autoportret s maskom naše likovne doajenke Jadranke Fatur, dok se u radovima nekolicine mladih i mlađih umjetnika može zapaziti ekspresivna pa i duhovita frustracija usmjerena na današnji svijet, društvo i globalnu politiku, no ipak se najveći broj umjetnika okreće ljekovitim motivima iz prirode ili interijera, a počesto i spoja interijera s prirodom kroz žanr-prizore.
U toj velikoj generacijskoj smjeni na ovogodišnjem Trijenalu, iznimno je homogeno i vidljivo prisustvo mlađe i starije srednje generacije hrvatskih umjetnika, od kojih se neki također javljaju u akvarelnom mediju po prvi puta na ovoj manifestaciji ili uopće u likovnom životu nakon kraće ili duže pauze. To bi govorilo u prilog tezi kako se u ovoj godini ipak budi neka tiha nada u važnost umjetničkog djelovanja, i da je za mnoge umjetnike stvaranje iznimno važan element upotpunjavanja njihove ličnosti - pa i iscjeljivanja. Jednako tako, zamjetan broj umjetnika okreće se boji ili koriste raskošnu tonsku paletu, što je posebice prepoznatljivo u akvarelima mlađih i mladih umjetnica i umjetnika. Možda se nakon svega ipak vraćaju optimizam i radost stvaranja, bez imalo patetike.
Umjetnici svih generacija kojima akvarel nije primaran medij i tehnika izražavanja iznimno su se trudili da poštuju propozicije u tehničkom i metijerskom kontekstu, čime smo dobili pojedine radove koji impresivno prezentiraju njihov stil, karakterističnu morfologiju i motive djela. Kao da su najednom otkrili mogućnosti akvarelne tehnike i shvatili ljepotu te vrste likovnog rukopisa.
Kada bismo morali dati neki opći kvalitativni presjek odabranih radova, i ono što je četveročlani žiri spontano osjetio i prepoznao, možda bi se moglo, neka mi bude dopušteno reći, svesti na činjenicu kako u svojem radu nismo imali mnogo dileme oko djela koja su u tzv. sivim zonama, čija sudbina dugo visi nad ocjenjivačkom provalijom i oko kojih se u mučnim debatama lome koplja Odbora za izbor djela; ili su radovi bili loši ili su bili dobri.
Velika otkupna nagrada 9. hrvatskog trijenala akvarela pripala je Damiru Facanu Grdiši (Zagreb, 1965.) za akvarel „Jutarnje stube“ (2022.), djelo koje u mnogim fragmentima predstavlja simbolički našu svakodnevicu. Umjetnik je 1990. diplomirao slikarstvo na ALU u klasi profesora Ive Friščića, i stvorio je do danas iznimno halucinantan i fantazmagoričan vizualni svijet, u kojemu se na nadrealističkim temeljima dalje razvija ideja simultanih paralelnih svjetova. Njegov specifičan i autentičan rukopis promatrača ne ostavlja ravnodušnim, i upravo nas ovaj odabrani i nagrađeni rad asocira na manirističke svjetove arhitekture koja se ruši i koja se opire zakonima gravitacije, ali i uređenog, starog platonističkog svijeta harmonije i ravnoteže. Mnoštvo ispresijecanih planova, poput poremećenog rasporeda kulisa ulazi i izlazi iz kadra akvarela na sve strane, uz karakterističan manirističko-nadrealistički element tzv. stepenica i stepeništa koji nikuda ne vode. To je prizor koji nema egzistencijalnog uporišta i koji ukazuje na naš iščašeni, pomaknuti i potreseni post-potresni svijet, odnosno, svakodnevni život i njegove promijenjene rituale u zadnjih nekoliko godina. Sićušni ljudi kao da će se svaki čas baciti kroz prozore u bezdan, a moguće i da predstavljaju metaforu zatočenosti u vlastita četiri zida. Ljudi su prikazani poput sitnih mrava koji nemaju kontrole ni nad čime, a nisu niti kotačić u nekoj uređenoj individualnoj ili globalnoj utopiji. Cijela je kompozicija dinamički i vizualno iznimno pokrenuta, zahvaljujući primjeni principa poliperspektivnosti i polisceničnosti prizora, gdje umjetnik u tom vrlo organiziranom kaosu ne gubi iz vida niti stiliziranu vegetaciju, koja također simbolički, divlje buja, lišena glupe ljudske potrebe za njezinom kontrolom i kroćenjem. Ne možemo zanijekati da je sadašnji trenutak svijeta upravo takav.
Opstojnost hrvatskog trijenala akvarela nije se ni ove godine pokazala upitnom, štoviše, pridružila su mu se brojna mlada talentirana umjetnička imena, a jednako su ga tako popratili mnogi afirmirani umjetnici i doajeni akvarela. Tradicija koja nije sama sebi svrhom, niti je još jedna u nizu izložbenih manifestacija na zalazu kojoj ne(do)staje vitalnosti i koju treba umjetno održavati na životu - hrvatski trijenale akvarela ima svoju sigurno zacrtanu budućnost. "
autor: Iva Körbler
